Villas Rubin

Back to the 80's

by Renescheffer

"Rovinj - relaxed old city with Venetian touch"

For the first time since 1983 in Croatia again. Last time it was Yugoslavia when i was on the island Hvar. I visited Istria in 1973. I remembered some water pollution and a lack of sandy beaches.
Now there was no water pollution and sandy beaches will become more important next year when our baby is 1.1/2 yr. It was not easy to reach Istria by road. I read about some traffic jams around Ljubljana and i choose to enter via Trieste. But it seems the Italian and Slovenian people (you have to pass this country too) dont like visitors going further to Croatia. Trieste is a mess and road signs are a shame. The EEC authorities should do saometing to this. Istria itself has a new "autobahn" from north to south. The fuel is cheep, 1,06 euro, due too the INA oil company and its former YU connections with Russia. On both sides of Rovinj you will find big tourist settlements. Rovinj itself has only a few small hotels. The charm is the harbour and its restaurants and the old city and of course the sea ans the small islands around.
In the mid of september Rovinj is ot too busy, we heared that Istria is booming again with big traffic jams in weekends at the borders. Prices have a tendence too rise because of a new tax and the -again- great masses of tourists.

"Eating out"

Most restaurants are around the harbour. Some of the nicest are on the rocks of the old city at the sea shore. Whe choose Lampo. It was recommended by a Trotter guide and the view is magnificent. The menu was not very expensive . We had a bottle of Zhlatina whine, Prsut (smoked ham), spaggethi with fish and a big fish platter for two and two coffee, for less about 400 kuna (55 euro). When you take housewine and a meat platter instead the bill is about 270 kuna. Other days we stayed in the Villas Rubin settlement. There are 5 restaurants and the quality is not too bad and quiet cheap. The are some fine restaurants inland. When you are there you can ask advice or surf to the German website with restaurant forum: http://www.istrien.info/forum/thema5292.html

"Surroundings"

What to do on a rainy day or when you dont like to be on the beach all day ? From Rovinj you can make a trip to Pula (30 min) , Porec (30 min) and the Limski canal (20 min). Rijeka and Opatija are an option (about 1,5 hour) and the inland (Pazin). But thats all. And even in a big city like Rijeka you will find less shops then in a small city in the Netherlands.
Most shops are closed between 12.30/13.00 and 16.30/17.00 hr.
The Garda lake region where we stayed a week too has far more options for a day trip.

"WELCOME" to Croatia

by Prasnjavi

Supruga i ja smo uplatili aranžman, preko beogradske turističke agencije „Argus Tours“, od 10. do 17. septembra 2005. za dvokrevetnu sobu sa doručkom, u apartmansko/bungalovskom naselju „Villas Rubin“ u Rovinju, kako bismo proveli dio „medenog mjeseca“ u Istri.. Od 2. do 8. septembra smo boravili na Korčuli u sopstvenom aranžmanu a zatim, Jadranskom magistralom, uz zaustavljanje u raznim mjestima, doputovali u Rovinj oko 22.00 sata, 10. septembra.

Pri rezervaciji aranžmana, naša namjera je bila da se smjestimo u renoviranim apartmanima naselja „Villas Rubin“ ali nam je radnica u „Argus Tours“-u u Beogradu, nakon konsultacije sa njihovim hrvatskim partnerom, agencijom „Marco Polo“, rekla da su to apartmani za tri osobe. Nakon toga smo se odlučili za dvokrevetnu sobu ( po cijeni 19,550.00 Dinara (230 Eura).

Nakon dolaska u „Villas Rubin“, u subotu, 10. septembra, i našeg check-in-а, recepcionar (visok, tamnoput, rošavog lica, sa naušnicom, koji se nije predstavio niti je imao pločicu sa imenom) se zadržao nekih desetak minuta u prostoriji iza recepcije i nakon povratka nam saopštio da za te pare možemo dobiti jedan „sladak apartmančić“. Dao nam je ključeve sa oznakom „CERE, 50“ i na naše pitanje gdje se to nalazi, na mapi naselja nam je zaokružio dva mjesta uz rečenicu: „Ili ovdje, ili ovdje“. Jedva smo, po mraku, pronašli apartman u neosvijetljenom dijelu naselja, i kad smo ušli u njega osjetili smo strahovit miris vlage, vidjeli paučinu i prašinu po apartmanu i našli nečiju majicu ispod kreveta..

Pošto smo bili umorni od puta i gladni, odlučili smo da tu prespavamo i da sutra pokušamo da dobijemo svoju sobu, i otišli smo u apartmansku piceriju. Oduševljeni hranom, i ljubaznošću konobara Đule, koji nam je obećao da će nas pokušati prebaciti u bolji smještaj, naše razočarenje u smještaj je malo splasnulo.

I, ujutro, oko 9.00 sati, kad smo otišli na doručak, oduševljenje izborom hrane za doručak dalo nam je još malo nade i elana da će sve biti kako treba. Očekivali smo samo još da se vidimo sa Đulom oko 16.00. Poslije doručka, otišli smo na plažu ali se supruga, oko 10.00 sati, vtratila, na kratko, u apartman. Oko 11.00 sati, ja sam otišao u apartman da ostavim foto-aparat jer nam se činilo da je sigurnije da bude tamo nego sa nama na plaži. U aparatu je bilo oko 600 fotogfrafija sa Korčule, Vela Luke, Tisnog, Šibenika, Slapova Krke... Nismo željeli da izgubimo te fotografije. Nakon pročitanih poruka na mobilnom telefonu, ostavio sam foto-aparat na stolu, vratio mobilni u tašnicu i izašao iz apartmana u 11.15. Pri izlasku sam sreo tri gospođe, strankinje, koje su, takođe, napuštale svoj apartman.

Nedugo nakon povratka na plažu, vrijeme je počelo da se pogoršava pa sam odlučio da se ponovo vratim u apartman i da uzmem kockice za Jamb kako bismo se, u slučaju kiše, mogli skloniti u restoran i malo se zabaviti.

Vratio sam se u apartman oko 11.35 i prvo što sam primjetio bilo je da mi je tašnica otvorena a papiri razbacani po stolu. Novca, telefona, foto-aparata i zlata nije bilo u apartmanu. Ključevi od automobila, saobraćajna dozvola i ostala lična dokumenta su bila razbacana po stolu. Apartman je bio uredno zaključan. Vratio sam se na plažu i saopštio supruzi da smo opljačkani. Zajedno smo se vratili u apartman i, ne dirajući ništa, otišli na recepciju da prijavimo krađu. Na recepciji nas je dočekao isti onaj recepcionar od prethodne noći koji je, nakon što smo mu saopštili šta nam se dogodilo, samo pozvao apartmansko obezbjeđenje i nestao u prostoriji iza recepcije. Do našeg check-out-a on se više nije pojavljivao.

Radnik obezbjeđenja (oniži, sa naušnicom koji nije imao identifikacionu pločicu niti se predstavio) je, u pratnji jedne osobe koja nije bila uniformisana, krenuo u apartman sa nama, popisao stvari koje su nam ukradene, rekao da su to „vjerovatno uradile čistačice i da su se oni više puta žalili direktoru na njih“. Neuniformisana osoba se nije popela sa nama u apartman. Takođe, radnik obezbjeđenja nam je rekao da idemo u grad u policiju jer policija „vjerovatno neće htjeti doći“ a da će ih on obavijestiti o našem dolasku.

Po dolasku u stanicu policije u Rovinju, dežurni policajac nam je rekao da je obavješten da ćemo doći a zatim je došao jedan mladi (vjerovatno) inspektor sa naušnicom. Nakon što smo mu ispričali šta se dogodilo i šta nam je ukradeno (dva mobilna telefona: NOKIA 6101, potpuno nov, vrijednosti oko 200 Eura и MOTOROLA V500, vrijedan oko 150 Eura, foto-aparat SAMSUNG, vrijedan, zajedno sa krticom, 200 Eura, vjenčane burme od bijelog zlata, vrijedne više od 150 Eura, vjerenički prsten od bijelog zlata, ukrašen safirima i rubinima, vrijedan oko 350 Eura, ogrlica i narukvica od bijelog zlata, vrijedne oko 150 Eura i 500 Eura gotovine), pitao nas čiji smo državljani i rekao nam da se to tamo stalno dešava, da je bio tamo prekjuče (9. septembra) i da ne može da dođe na uviđaj jer to nije bila „provalna krađa“!? Na naše insistiranje da pođe sa nama da uzme otiske, ispričao nam je priču kako on ne može da uzme otiske sa drveta (kao da su lopovi samo drvo pipali) i da svi lopovi nose rukavice i rekao: „Puno vi gledate američke filmove“!? Dežurni policajac ga je pitao zašto ne pođe sa nama a inspektor mu je odgovorio: „Ma, ne mogu“!? Rekao nam je da samo možemo da damo izjavu, na koju ćemo čekati oko sat i po, i za koju treba da platimo 20 Kuna (oko 3 Eura). I, to je sve. Oni nam više ne mogu pomoći.

Vratili smo se u „Villas Rubin“ i ja sam zahtjevao od recepcionara (Nikola), koji se zadesio tamo, da mi zove upravnika naselja na šta mi je on odgovorio da „upravnik neće doći zbog toga iz Pule“ i da mogu da pričam sa šefom recepcije. Na šefa recepcije smo čekali oko 20 minuta da se pojavi. Kad sam i njemu ispričao šta se desilo, i da je neko ključem otvorio apartman jer kroz terasu nije moga da uđe zato što je zid terase visok oko 4 metra i ispod se nalazi apartman u kome je moglo biti ljudi, šef recepcije, gospodin Josip Stavčić, mi je rekao da je vrijedne stvari trebalo da ostavimo u recepcijskom sefu. Nakon moje konstantacije da mi niko nije rekao da su tu krađe česta pojava (a da jeste, mi bi, sigurno, pohranili stvari u sefu) i da mi je policijski inspektor rekao „da se to kod njih stalno dešava“ i da je dolazio, zbog iste stvari, dva dana ranije, on mi je rekao „da nije čuo za to“, kako mi nismo „jedini doživjeli neprijatnost na putovanju“, da se to „svuda dešava“ i da on „ne može da zove upravnika i da ga uznemirava nedjeljom“!? Rekao sam mu da me te svešteničke priče ne interesuju i da je trebalo da nas upozore da su krađe u naselju česta pojava, na šta mi je on priznao da je policija bila dva dana ranije i da se to „dešava“. Pravdao je policiju i njihovo obrazloženje da neće da dođu na uviđaj jer nije „provalna krađa“. Na moju konstataciju da sam ja mogao razvaliti vrata i reći da jeste „provalna krađa“, on je odgovorio: „Pa, zašto to niste uradili“? Na moje pitanje može li šta da preuzme u vezi sa krađom i da li možemo da očekujemo ikakvu pomoć od njih, on je odgovorio: „Ne“. Čak su i supruzi naplatili telefonski račun od 5,60 Kuna (oko 0,80 Eura).

Vratili smo se u apartman i počeli da se pakujemo za odlazak. Nismo htjeli da da prenoćimo još jednu noć jer smo se uplašili da nam se nešto ne desi razmišljajući šta mi se moglo dogoditi da sam da sam ušao u apartman desetak minuta ranije i zatekao lopove unutra.

Pri pakovanju, gospođe iz apartmana do našeg su se vratile i mi smo im ispričali šta nam se desilo. Njihov apartman je bio netaknut iako se u njega, spolja, moglo lakše ući. Takođe, ispričali smo i čistačici, koja se zadesila tamo, da nam je radnik obezbjeđenja rekao da oni sumnjaju na njih. Ta gospođa nam je rekla da ključeve od apartmana imaju svi: i čistačice, i obezbjeđenje, i majstori... da u tom apartmanu dugo niko nije boravio, vidno se uzrujala i otišla da potraži svoju šeficu uz opasku: „Gdje ste vi našli da dođete na 'medeni mjesec'“! Negdje oko 14.00 sati smo se odjavili na recepciji i krenuli za Beograd sa praznim rezervoarom od automobila, 400 Kuna (nešto više od 50 Eura) i 40 Eura koje smo sačuvali tako što su bile u novčaniku a novčanik sa nama na plaži. To nam je bilo jedva dovoljno da platimo benzin i putarine do Beograda. Radnik na recepciji (Nikola) nam je rekao da će kontaktirati svog druga, vlasnika agencije „Marco Polo“, i da će pokušati da nam refundira novac. Nismo mu mnogo povjerovali jer nam je izgledalo da hoće da nas, za trenutak, utješi.

Vozeći nazad, ka Beogradu, razmišljali smo kako se radnici u „Villas Rubin“-u ponašaju i izgledaju kao neka sekta (supruga ga je nazvala „Hotel California“), kako svako otura krađu na druge, da se nisu udostojili da naprave neku internu istragu, kako radnici obezbjeđenja sjede u svojim uredima i samo izlaze iz njih na ovakve pozive, kako su nam uzeli depozit za ulaznu karticu od 50 Kuna (oko 7 Eura) i da to daje sliku o naselju kao bezbjednom mjestu a ono... Zaključili smo da su nam namjerno dali taj, skroz izolovani, apartman na kraju zgrade, s namjerom da nas opljačkaju. Ne vjerujemo da je to uradio neko van naselja jer smo se kasno uveče smjestili i samo je osoblje znalo da smo „novi“ i da, vjerovatno, raspolažemo sa značajnom sumom novca koji nismo pohranili u sef. Takođe, kao što sam reko, apartman do nas je ostao netaknut.

Ambasada Srbije i Crne Gore u Zagrebu ne radi nedjeljom tako da nismo uspjeli da se požalimo njima na rad policije a kad je supruga, sa recepcije, zvala agenciju „Marco Polo“, na broj koji su nam dali u „Argus Tours“-u (+385.52.816.616), da im se požali, uključivao se faks. O pozivanju „Argus Tours“-a nismo ni pomišljali jer nismo znali koliko ćemo platiti telefonski razgovor sa Srbijom i Crnom Gorom.

Razočarani, dogovorili smo se da pošaljemo pismo svim medijima u Srbiji i Crnoj Gori, Republici Srpskoj i Hrvatskoj da se još nekome ne bi desila slična stvar i da građani Srbije i Crne Gore nemaju nikakvu zaštitu u Hrvatskoj, pa čak ni u Istri. Pisma ćemo poslati i upravniku „Villas Rubin“-a, YUTA-i (udruženje tirističkih agencija Srbije i Crne Gore), ambasadi Srbije i Crne Gore u Zagrebu, Ministarstvu unutrašnjih poslova Hrvatske i agencijama „Argus Tours“ i „Marco Polo“.